Književnik četvrtoga staleža

Malo je čeških književnika kojih su životni i umjetnički putovi mapirali sve važnije društvene, političke i umjetničke prijelome 20. stoljeća. Bohumil Hrabal jedan je od njih: „dijete“ je Prvoga svjetskog rata, pripadnik protektoratske „izgubljene generacije“, rijetka umjetnička opozicija normi socijalističkoga realizma na prijelazu četrdesetih i pedesetih, zabranjeni autor pedesetih i ranih sedamdesetih, istinska književna zvijezda tzv. zlatnih šezdesetih, istovremeno režimski i samizdatski autor kasnih sedamdesetih i osamdesetih, rezignirani svjedok ranih devedesetih… Uz imanentnu, književnoteorijsku analizu, Hrabalovi tekstovi zahtijevaju i sociološki, odnosno kulturno-politički pristup, jer se logika njihova objavljivanja i recepcije ne može shvatiti bez razumijevanja zahtjeva aktualne kulturne politike. Opsežan i prilično kaotičan Hrabalov opus za svakoga tekstologa bio bi velik izazov. Kronologija objavljivanja Hrabalovih djela vrlo je zamršena, a izuzev činjenice da je tomu pridonio i sam autor sklonošću brojnim verzijama istih tekstova i naknadnim intervencijama u njih, rezultat je to ponajviše izvanjskih, kulturno-političkih implikacija. Čitatelji se s Hrabalovim djelima gotovo nikada nisu susretali neposredno nakon njihova nastanka. U razdobljima kad nije smio objavljivati – a to je bilo vrlo često – Hrabal je gomilao rukopise u ladicama, da bi u trenucima kad mu je bilo dopušteno publicirati u tisak odnosio ono što je bilo na njihovu dnu, odnosno ono što je bilo najstarijega datuma. Tek početkom devedesetih u mogućnosti je objavljivati tekstove netom nakon njihova pisanja, no umorni je starac tada u osmom desetljeću života i sve češće pati od depresivnih stanja, a da ironija bude veća, ladice su mu u to vrijeme gotovo prazne.

Naslovnica zbirke Shizofrenično evanđelje (1990)

Biserčić na dnu (1963) prva je Hrabalova književna uspješnica

Bohumil Hrabal rođen je 28. ožujka 1914. u Židenicama nedaleko Brna. Veći dio djetinjstva proveo je u gradiću Nymburku, gdje je njegov očuh František radio kao upravitelj pivovare. Godine 1924. k njima doseljava Františekov brat Josef (Pepin), koji će ostaviti dubok trag u Hrabalovu književnom stvaralaštvu – Pepin je bio njegova jedina istinska umjetnička muza, a ujedno jedan od njegovih budućih likova koji su danas prepoznati kao „tipično hrabalovski“. Završivši srednjoškolsko obrazovanje, Hrabal 1935. upisuje Pravni fakultet u Pragu te povremeno posjećuje predavanja iz književnosti, estetike i filozofije. Hrabalov je studij prisilno prekinut 1939, kada Nijemci u nacističkom Protektoratu Češka i Moravska na punih šest godina zatvaraju sve češke fakultete. Nesvršeni student vraća se u Nymburk i mijenja nekoliko različitih zaposlenja, od činovničkog mjesta kod javnog bilježnika pa sve do otpravnika vlakova, što će mu dvadesetak godina poslije poslužiti kao nadahnuće za svjetski poznate Strogo kontrolirane vlakove (1965). Nakon rata vraća se u Prag, završava studij i 1946. stječe diplomu pravnika. Na pravničku karijeru Hrabal i ne pomišlja, jer očekuje ga ona s kojom će osvojiti svijet – karijera književnika.

U češkoj književnosti Hrabal se potkraj tridesetih javlja pjesničkim pokušajima koji danas i nisu odveć cijenjeni. Početkom 1947. priprema za tisak zbirku poezije Izgubljena uličica, no komunistički se režim tada prvi put poigrao njegovom sudbinom. Sljedeće godine, naime, komunisti preuzimaju vlast u Čehoslovačkoj i čitava je zbirka likvidirana, da bi službeno objavljivanje dočekala tek 1991. Hrabalov službeni književni debi odgođen je tako za punih petnaest godina. Nitko tada nije mogao ni slutiti da je to tek početak duga i zapletena odnosa čehoslovačkoga komunističkog režima prema jednom od najvećih čeških prozaika dvadesetoga stoljeća.

Kraj četrdesetih godina donio je veliki obrat u Hrabalovu stvaralaštvu. Godine 1949. diplomirani pravnik svojevoljno odlazi na rad u čeličanu, gdje je, kako je sam svojedobno napisao, studirao etiku i estetiku ljudskoga rada. Nadahnut grubošću praške periferije i radničkom svakodnevicom koje je i sam postao dio, Hrabal se okreće prozi, otkrivajući vlastitu poetiku koja polazi od detalja, a u kojoj se svijet razotkriva kao groteskna pozornica kojom defiliraju likovi s društvenog i egzistencijalnog dna. U Hrabalovim prozama s početka pedesetih, od kojih se paradigmatskom smatra pripovijetka Jarmilka (1952), prožimaju se brutalnost i besperspektivnost radničkoga života s jedne te krhotine nježnosti i osjećajnosti s druge strane. Češkoj poratnoj književnosti Jarmilka je udahnula posve nov, umjetnički osebujan i originalan pogled na dominantno socijalističku realnost, pogled čija je nekonvencionalnost autora primorala da i ne pomišlja na objavljivanje tog djela. Hrabalovo poniranje u živote malih ljudi koje je povijest odbacila na „smetlište epohe“ bilo je radikalno drukčije od vala didaktičnih romana s tvorničkom tematikom (tzv. romani izgradnje) kao najfrekventnijega žanra socijalističkog realizma prve polovice pedesetih.

Ukoliko su Hrabalovi prozni počeci obilježeni dobrovoljnim izgnanstvom iz socrealističkog kanona i pripadnošću umjetničkim krugovima koji su zauzimali alternativne, ideološki neopterećene pozicije, sredinom pedesetih vidljiv je Hrabalov iskorak iz recepcijskoga vakuuma i pokušaj dopiranja do široke publike. No stvari se za njega nisu odvijale najpovoljnije. Zbirka pripovijedaka Razgovori ljudi (1956) objavljena je u bibliofilskom izdanju u nakladi od svega 250 primjeraka, dok je Ševa na žici 1959. povučena iz tiska. U Razgovorima ljudi autor je u prvi plan istaknuo oralnost jezičnog iskaza, a to je dominanta kojom će biti protkana čitava Hrabalova poetika. Hrabal je pritom vješto spojio ugodno s korisnim: inspiraciju je tražio (i nalazio) u pivnici, osluškujući birtijaške priče i opipavajući puls onih koje je nazvao „četvrtim staležom“, a u kojima je pronalazio „bisere na dnu“. Hrabalova radna soba, njegov stol i njegov pisaći stroj bili su vani, tamo gdje je plamtio život: na ulici, u tvornici, u pivnici, u svakom slučaju – među ljudima.

Oralnošću je obilježena i zbirka pripovijedaka kojom je autor službeno debitirao u četrdeset i devetoj godini života. Biserčić na dnu (1963) prva je Hrabalova književna uspješnica s kojom je, nakon niza neuspješnih pokušaja, konačno pronašao put do publike. Čitava je naklada planula u jednom jedinom danu, a Hrabalova se karijera počela razvijati munjevitom brzinom. Već sljedeće godine prema njegovim je pripovijetkama snimljen omnibus Biserčići na dnu, što će biti prvi glasnik češkoga novog vala. Uslijedila je zbirka pripovijedaka Pabitelji (1964), a iste godine Hrabal objavljuje i Plesni tečaj za starije i napredne, prozni tekst pisan jednom jedinom rečenicom, odnosno jednom neprekinutom narativnom niti kojom je nastojao evocirati specifični stil pripovijedanja svoga strica Pepina. U Strogo kontroliranim vlakovima (1965) Hrabal se okreće tradicionalnijoj narativnoj formi u kojoj se naziru konkretne povijesno-političke realije i s kojom je, zahvaljujući dijelom Oscaru istoimenoga filma Jiříja Menzela, stekao svjetski ugled. Novelom Strogo kontrolirani vlakovi, kao i zbirkom pripovijedaka Oglas za kuću u kojoj više ne želim živjeti (1965), Hrabal se definitivno potvrdio kao jedna od najvećih književnih zvijezda „zlatnih šezdesetih“. Na njegova se djela, koja su imala često nevjerojatno visoke naklade, čekalo u dugim repovima ispred knjižara.

Kraj šezdesetih Hrabal je dočekao u atmosferi svoje najveće popularnosti, ali i spisateljske šutnje. Nakon što su udružene vojne snage Varšavskoga pakta u kolovozu 1968. okupirale Čehoslovačku, izbačen je iz Saveza čehoslovačkih pisaca i zabranjeno mu je službeno objavljivati. Kao i u pedesetima, Hrabal ponovno piše za ladicu ili u najboljem slučaju za uzak krug prijatelja. Upravo u prvoj polovici sedamdesetih, kad nije mogao objavljivati, kad je bio izložen neprestanim pritiscima režima i odvođen na brojna policijska saslušanja, Hrabal piše seriju vrlo cijenjenih tekstova, koje uspijeva objaviti jedino u samizdatu: Dvorio sam engleskoga kralja (1973), Prvo šišanje (1974), Gradić gdje je vrijeme stalo (1974), Nježni barbarin  (1974)… Početkom 1975. ponovno, kao i u pedesetima, pokušava pronaći izlaz iz recepcijskoga vakuuma. Pristaje na intervju režimskom časopisu Tvorba, koji je izazvao brojne polemike u češkoj javnosti. I dok su jedni taj Hrabalov potez etiketirali kao čin izdaje, drugi su ga slavili jer je režim konačno priznao jednog od najslavnijih zabranjenih autora. Hrabalu je intervju, apologetski intoniran spram režima, omogućio ponovno objavljivanje u oficijelnim nakladničkim kućama pod cijenu (auto)cenzure, a time i dopiranje do široke publike. Zanimljivo je da u to vrijeme Hrabalovi tekstovi, usporedno s objavljivanjem u državnim nakladničkim kućama, izlaze u samizdatskim edicijama i u češkim emigrantskim nakladničkim kućama. Hrabal se tako kretao u svojevrsnoj „sivoj zoni“, a njegova su djela istovremeno izlazila i u cenzuriranim i u izvornim verzijama. Objavljivanje vlastitih djela u državnim nakladničkim kućama Hrabal je pritom nerijetko financirao novcem zarađenim od izdanja u emigrantskim nakladničkim kućama, što je u tadašnjoj Čehoslovačkoj bilo strogo zabranjeno.

Već početkom sedamdesetih evidentne su promjene u Hrabalovu unutarnjem svijetu, što se odrazilo i na svijet njegovih djela. Neumoljivost starenja i prolaznosti, strah od samoće i smrti osjećaji su kojima su u većoj ili manjoj mjeri protkana sva Hrabalova djela iz sedamdesetih. Imperativna prustovska potraga za izgubljenim vremenom i opsesija da se u sadašnjosti ovjekovječi djelić prošlosti prisutne su već u Prvom šišanju, premda je ton pripovijedanja u njemu još zaigran i veseo, a kraj optimističan. Gradić gdje je vrijeme stalo čitatelju već nudi drukčije perspektive, jer autorovo se čeprkanje po vlastitim uspomenama, na trenutke čak i komično, pokazuje kao dubinski bolno: za Hrabala je to vivisekcija nad živim organizmom vlastita postojanja. Naizgled vesela prisjećanja konobara iz svjetski poznata djela Dvorio sam engleskoga kralja, koji postaje žrtva povijesti, ali i vlastite naivnosti, tu tragičnu dimenziju dodatno naglašavaju. U posljednjem poglavlju, u kojem se glavni lik povlači u sebe sama, jasno se nazire odmak od dijaloga i zaigranosti Hrabalovih likova iz šezdesetih prema monologu i introspekciji modernih osamljenika. Samoća je to koja će svega nekoliko godina poslije postati odveć bučna.

Napisana u trima verzijama, egzistencijalistička priča o radniku koji likvidira knjige i koji se ne uspijeva pomiriti s gubitkom posla u kojemu vidi smisao života, kulminacija je umjetničkih sredstava na kojima je Hrabal gradio prepoznatljivu autorsku poetiku. Bilo da je posrijedi Hrabalov istančani lirizam, njegova sklonost cikličnoj naraciji, ironiji i izbrušenim detaljima u kojima se krije bujica pjesničkih slika, ili pak njegova asocijativnost, inkliniranje oralnosti i beskrajno dugim rečenicama – sve to kao da je proključalo u Prebučnoj samoći. Nakon Prebučne samoće Hrabal više nije napisao ništa čime bi uspio privući pažnju čitatelja kao svojim ranijim djelima. Donekle je tu iznimka trilogija Pirovanja (1985), nekonvencionalna romansirana autobiografija u kojoj je čitateljima ponudio ironičan pogled na sama sebe iz rakursa vlastite žene Eliške (Pipsi). Što se fikcije tiče, Hrabal se nakon Pirovanja prepušta šutnji, koju više neće uspjeti prevladati. Odjednom je ostao posve sam, nadživjevši sve one koje je ovjekovječio u svojim djelima: od strica Pepina, kojeg je smatrao koautorom nekih svojih djela, preko majke i očuha, pa sve do najboljih prijatelja, a posebice supruge Pipsi. Pad komunističkoga režima dočekuje kao osamljeni i rezignirani starac, pišući još jedino seriju kraćih i vrlo raznorodnih tekstova koji se danas žanrovski određuju kao „književno novinarstvo“.

Potkraj osamdesetih i u devedesetima Hrabal prima brojne domaće i inozemne nagrade, a djela mu izlaze u golemim nakladama. No tada mu ništa od svega toga više nije bilo važno. O samoubojstvu govorio je i pisao toliko često da ga s vremenom nitko više nije shvaćao ozbiljno. Jedan od najvećih čeških književnika 20. stoljeća i jedan od važnijih protagonista češkoga filmskog novog vala šezdesetih, zaljubljenik u pivo i pivnicu, koju je smatrao svetim mjestom i svojim drugim domom, početkom veljače 1997. pronađen je mrtav ispred jedne praške bolnice. Premda su neki mediji od njegove smrti željeli učiniti senzaciju, prezentirajući priču prema kojoj se veliki češki književnik slučajno okliznuo i pao s prozora hraneći golubove, danas je izvjesno da je život okončao samoubojstvom.

Upitamo li hrvatske čitatelje da navedu nekog češkog pisca, većina će vjerojatno spomenuti baš Bohumila Hrabala. Od svih čeških književnika Hrabal je naišao možda i na najviše razumijevanja među hrvatskom publikom. Naše stereotipne predodžbe o prepoznatljivom „češkom humoru“ zapravo su navlas jednake našem shvaćanju Hrabalova humora, bilo da je riječ o njegovim književnim tekstovima ili filmovima koji su snimljeni prema njegovim predlošcima. Hrabal je, a da toga zapravo često nismo ni svjesni – dio nas.